ONA VS. OPSJENA STRAHA

- napisano 7. mj. 2015. ( tekst je tada bio i objavljen na portalu Kokretno )

O čemu ona razmišlja, dok poluživo-hladnog pogleda gleda u tebe a i ne gleda, dok joj pričaš o njoj posve plitkim temama – banalnostima materijanog svijeta, moralnostima sjebanih sjeta, u kojima ona nikad nije prisutna... mada tu i tamo slegne ramenima kao u znak suosjećanja, i mada tu i tamo kimne glavom – tom galaksijom neistraženih dubina il' daljina – kao u znak da te sluša i da te sve razumjela. I jest. U to ne sumnjaj. Nije joj problem istodobno voditi zastupanje čitavog vijeća govornika i filozofa, u skrivenim odajama njenog prijeko mističnog uma, i uhvatiti svaki takt tvojih lajavo izgovorenih slogova, o nekoj temi njoj posve uskog gledišta, pa i s trećom nijansom svog posve mlako-umiljatog pogleda bez granica, srcem odlutati u poetičnu tvorevinu nekih samo njoj znanih duhovnosti bez imena. O čemu ona razmišlja, dok joj neistražen muk još nenajavljenih vjetrova mrsi kose od svilenih traka sunčevih proroka. A proriču joj oni niski ili plitki – sudbinu za leđima , sličniju onoj iz tragičnih priča njoj predavno odživljenih suza herojina, što su bez mača , poljupcima i inatom ženskog nevino-bludnog pokušaja isticanja u svijetu zmajeva, ostavile dovoljno gena i van ljudskih krvarenja i poroda... i samo odsjajem mjesečevog svako sedmog preporoda u svakoj sedamstotoj ženki sivo-srebrenog odjeka; u jeci njenog imena. Bulje u njene noge,  k'o lanom da su prekrite za tajnom sačuvan znak , što nosi ispod svake žile njene smrti davno prosute.

O strahu? Rekoše joj da je rođena u vrijeme straha. Rekoše joj da je strah oteo njenim plemičkim korijenima, nezapamčenih simbola i grbova, svaki mogući trzaj da preživi do novog doba. Otrovali joj strahom i majčinu vezanost za bilo što ženstveno ; strahovito jeftinim progurali to suludo. Nije laka u svojim filmovima bez ekrana. Ne, nije potrebna svojim junakinjama u romanima bez dovršenih naslova sa biljardu praznih listova. Bjelina je ostala u ime straha nekih ušutjelih generacija nedoraslih revoluciji uma. Ona je mutirala u muški bat bahatih koraka, i tako se zaustavila da ih uprazni zadovoljštinom bez srca, što suradnjom njenu dušu od uma ne odvaja. Ne zna nitko koliko je bezimeno nazvana po vrhovnoj volji svemirskog bezumlja. Van verzije svih izvedenih trikova podmuklog natjecanja između božjih odjeka u čovječjim grudima i odšaptane povijesti bez izbrojanih godina, ona postaje bezbrižno najneprimjetnija suradnica u brojanju kemijskih reakcija za spas iznad rajskih odaja – za spas svakog biljuna biljuntog pera s crnih krila njoj posve sličnih anđela. Ona nema vremena, ne kao užurbanost – jer je takva baš večina, što stvara besmislenost šumova u krugu njenog dosega umnog nadjačavanja. Ona šuti kad priča budalaština nekog stranog primjerka roba brzodolazečeg robotskog perioda posljednjeg vremena. Strah. Rekli su sve o njemu da bi ga time stvorili. Učinili ga vidljivo ali apsurdno sveprisutnim u grudima sveopće manjkavosti tišine i u gorostasnim bukama smetnji jadnih trzaja posljednjih divljih beštija – da nema tko podsječati manjkavu manjinu da se rodio instikt za životom kad se rodio i sam život. Straha tu nije ni sekunde bilo. Vrijeme je bolest koju uvališe još kraljevima bez zlatnih bogatstava pod krinkom opijuma što besmrtnost stavlja u pitanje; a strah, bez obzira što nema obličja, dovodi na poluvječno prijestolje. Ne, to tako lako ne ide. Strah joj se boji iti pružiti ruku jer bi ga možda ona uhvatila očima. A strah nema muda. Jer straha uopće nema! Ta bezličnost beznačajne nepostojanosti dobro zna, da kad takvi k'o ona odmaknu crnilo točkaste neprisutnosti svog pogleda, imaju itekakvog povoda ili razloga. A njen pogled sunčevog sjaja nije nužno utješno razuman bez odgovorne budnosti. On umije jednim treptajem cijelo božanstvo bezgraničnog kuckanja kazaljki izvrnuti u bezdan jednog vječnog momenta. Tu nema straha niti da bi se sam strah branio šutnjom, jer u stopljenom savršenstvu njenog anarhističkog bunila , bez preduge izmjene nad monologom sinkroniziranog mjeseca sa uzdasima njenih prsa, ne postoji zloba zapamčenosti vremenskih zabluda bez pravih argumenata. O čemu ona razmišlja dok im je u javnim kuhinjama serviran 'strah-vrijeme-zabluda'  kao i jedini jelovnik što je obavezno punjenje već generaciji zaboravljenih generacija... i onima ispred, i onima iza. Da laju pa neće ujedati. Da bulje i buljave u nepostojanosti, pa neće poželjeti oči za mir sklopiti. Da pljuju dok mole, i psuju dok se strahopoštovanjem zabludama tove. Ni prst u oko ne bi im pomogao. Ni metak u leđa ne bi ih okrenuo. Ni vatra pod prazninom grudi njihovih samotnih monologa ne bi ih navela na smislenost. ''Jebeš strah.'' Glasni opus njenog meditiranja. ''Jebeno si nedostojan mog uma, mog okružja ; moje kratkoče u ovom vozu na mom putu do mjeseca.'' Prekinuta trgovina robljem razapetog strahovanja i lajanja bez ozljeda. Prekinuta gramzljivost zlih pohlepa u redu za plačanje računa dnevne doze hladnog odraza iz suznog oka prvog bližnjega. Ona je sama u njihovoj gužvi. Ona je junak u njihovoj gorkoj kolotečini nasljednih amnezija i lažnih drskosti. O čemu ona razmišlja. Dok olako ostavlja vrijeme, jer je tek točka izmišljenog toka bez pomaka. Dok mukom zajeba vlastite gordosti ostavlja apsurd da vrišti od dosade u zadnjem kutu njenog mirnog trajanja bez treptaja i tonova. O čemu je razmišljala dok se hiperaktivno odvila još jedna svakodnevnica umirućih nevjernika nakljukanih strahom, napumpanih opsjenama navodnih nezaustavljivosti još jedne apokalipse. Ni treptaj. Zaklan je strah strašnim gušenjem golim rukama njenog uma. I dalje šuti. Koga da pita hoće li ju razumjeti novi naraštaj novog naraštaja kad ga lucidnom zaslugom novog sna susretne u pola punog kruga još jednog obrtaja sunčeve sjene u njenim nijemim osmjesima. Nikoga ne uhodi apokalipsa. Umrla je i prije nego je prošla pod desert u jelovniku praznine novih dana. Revolucija je za rajskim pticama poletjela prije pojave izmišljenog straha. Kraj gradi novi mlaz šutljivog blaženstva bez oltara i popova. Ona je vjera bez molitve na glas. Ona je istina bez titule i zasluga.

Ona versus opsjena straha.