Anđeli sve kasnije počinju da govore
Objavljeno i na portalu Konkretno u rujnu 2015.god. -
http://www.konkretno.co.rs/iz-treceg-ugla/andeli-sve-kasnije-pocinju-da-govore
http://www.konkretno.co.rs/iz-treceg-ugla/andeli-sve-kasnije-pocinju-da-govore
Za njihove smo plačeve bdili bez pobune, noćima
nesažaljivih monotonija zaborava. Otkupili su mamurluci pijanih mornara nekog
pradavnog doba svaki naš doticaj s pripitim bucanjima mora sjećanja, što nije
svjesno ni misterične magije svoga plavetnila, a kamoli strane svijeta s koje
dolazi zamantana nevera. Tihi jaz. Boli su ostale u neispričanim bajkama za
laku noć malenih uzglavlja, što ostadoše da se tješe međusobno jače nego bi li
ih sačuvala obečana ruka kraljeva.
Zlato je rasprodano kao jamstvo za pakao nekih
lica bez naličja, nekih glava s imenom prolaznosti umjesto pečata za siguran
kraj. I što reći naivnim vilama kad u nedostatku posječenih drveća ljudska
zavist krene unatrag... Rukom višeg suda minutu po sat, i sat po godinu, brisat
će se mirno sva nakupljena mast i slojevi sivila nad prozirnošću svježine udaha
zelenih prostranstava. Ne boji se nebo za vile i njihova naivna spašavanja bez
svjesnosti o raspadanju civilizacijskog doba.
Za svoje su anarhije ginuli bez priznaje, tlačeni
i gaženi, pa opet pljuvani i posrani, samotnjaci oboljeli od mase – oboljeli na
vrijeme da se spase, ali po vlastitom izboru , bez poduke i prakse. Vitezovi
ulice zanijemili su u ispraznom hodu internet-revolucije. Anđeli sve kasnije
počinju da govore, jer im u rukama prerano stoje te hladne mrtve naprave koje
im neprimjetno, a opet toliko naprasito očito, oduzimaju ljudskost u zamjenu za
dresuru nametnutog robotsko-snobovskog poretka. Stigla je nova generacija.
Koliko straha i trepeta. Koliko muka i praznih letova. A mnogi su samo za
anarhiju odlučili i umrijeti, bez da još jedan korak utješnog pokoravanja
ustupe zakonima zasljepljenih vođa bez krune i prijestolja ijednog nebeskog
svoda.
Takvima se ne klanja majka priroda. A kome ona
nije najuzvišenija boginja u vidljivosti ovog posve nevidljivog svijeta ikona i
prikaza, taj ide u isti bijeg što će zadesiti i one sa blještavim viletinama s
pogledima na ocean,a ipak uz to i apsurdno izgrađenim bazenima... One što misle
valjda da im je mjesto za raj već rezervirala tajnica, i to letom u prvoj
klasi, bez mogućnosti otkazivanja... One što od nakupljene pohlepe u sefovima i
đepovima, kao i na računima u neopipljivim brojkama, neće stići utješiti niti
prelaka smrt umjesto strijeljanja – kad im novčanice u posljednjim danima
posluže tek kao papir za brisanje nakupljene masti i slojeva sivila u vlastitim
odrazima pri pogledu na zrcalna nebesa... Otkupljenje ili posljednje
rastrježnjenje, nekima bit će apsolutno svejedno. Nema povratka ni kad
povratite sav sebičluk sebičnih u kolonu što će čekati pred kapijama vječnog
sivila. Tad će u đepovima skupljati suze za gašenje požara od zapaljenih
spomena da je ikad pojedinac živio u kućama s bazenima pored oceana – ne mareći
što tisuće njih spava na postelji sivog asfalta bezdušnih velegrada s
kartonskim kutijama umjesto pokrivača...
Gdje ste sakrivali svilene plahte dok su (na
drugom kraju iste kugle zemaljske) posljednje dahove ispuštala smrznuta pluča
mnogih mališana, ćija majka nije bila među bogato udatim ljepoticama-sretnicama
svog doba. Gadljive su note klasike što ispračaju na bal smokinge i skupe
haljine, jer kultura je umrla u zadnjem zalogaju kavijara švedskog stola za
odabrane. Jebeš kulturu u kojoj humanost ne samo da ima preuske poglede, već su
joj granice apsurdom omeđene na sjever i jug krivih vladara.
Čujte, anđeli, svemir vas još promatra. Uzmite
stvari u svoje ruke bez robotskog usmjeravanja na putu novog tupila. Moja točka
nikad neće biti ona zadnja. Ne umarajte se mojim pričama, velikani balova.
Bazeni će biti isušeni kada kucne čas. I nemojte da vas plaši revolucija,
odavno je pobjegla sa ulica. Sprema se oluja na koju nitko od vas neće ostat
suh osim na svojim bankovnim računima. Nije ovo obečanje u čast, niti kletva za
zadnji marš. Ovo je kolona još jednog gnjeva na račun gledanosti novog
regionalnog zaglupljivanja 'reality' idiotizama. Od šume stablo ne vide... od
nametnute bolesti lijek više ni ne traže. Pozdrav dižem za insomnie najjačih.
Budite strpljivi. Sve će u svoje vrijeme doći.
Primjedbe
Objavi komentar