SVJETLOST

Sve je to u tvojoj glavi. Sve je to u mojoj glavi. Sve je to u njihovim glavama. Jedan svijet, a milijun svijetova. Milijuni isprepletenih verzija, a svak u svojoj glavi – u svome svijetu sam.  Beskonačan početak koliko i kraj. 'Ja jesam' je možda samo igra slogova. Samo jedna od mojih beskrajnih teorija tih jednostavnih mudrosti o kojima se vrti čitava naša poanta. Kao jedna jedina, apsolutna, neopisiva i neopipljiva, a opet jedina apsurdno smislena. Jer ako nemamo smisao, što uopće imamo? A imamo li smisao ili je to upravo ono što cijelo jebeno vrijeme svi skupa, a svak sam za sebe, već stoljećima tražimo?!

Frustrirane činjenice i izdebilizirani 'znanstveni dokazi' vode glavnu riječ u tom nekom vrhovnom saboru modernog svijeta u viziji bez vizije za sutra, ali u preužurbanom odvijanju svakodnevnice onih najmanjih – da ne stignu primjetiti koliko smo svi sjebani, a koliko nas tek namjeravaju sjebati. Roboti? Pitam se hoće li vam kao kućnim ljubimcima i imena davati. Smješni mali ljudovi. Mali malecki, nakaradno nemoćni, htjeli biste bogovima postati. Ni bezbroj u tom okršaju s Jednim ne bi šanse mogao imati. Sumnje su iluzija. Dio istog smrdljivog straha, kao apsolutnog, da – kao sveukupnog dijela jednog te istog globalnog zla. I pali anđeo je bio samo jedan. No mrak, kopirajući svjetlost, pokušava progutati što više u što manje vremena... ne shvačajući da je najbitnija i nezaobilazna razlika upravo u tome što svjetlost niti okupira niti napada, a kamoli ždere ili u komadima proždrljivosti guta. Svjetlost prožima i oslobađa, i njeno je širenje lako i meko poput ljetnjeg vihora. Zanos i zaraza nemaju veze jedne s drugima.