JOŠ ISTOČNIJE OD ISTOKA

Nekad sam bila mala. Veoma i jako mala. Posve i skroz. Mala.

Moje su se male oči divile onome što druga djeca baš i nemaju priliku uzeti ko temelj 'sebe' za njihov pogled ili ogled u svijetu.  Sva djeca su po prirodi dobra. Naivna i neiskvarena mala bića, koja postepeno trunu ni ne znajući gdje je otpočeo 'start' tog procesa, a kamoli svjesna da mu je kraj sami kraj kraja – grob, slikovito, a da mu je sam tok; pa naprosto- život. Da... Mi ne živimo, znate, mi neprestalno i nezaustavljivo umiremo. No, mi nažalost , i na sreću, ne ostajemo mali. Konfuzno...

Jer bi dijete svojom bistrinom srca i mašte moglo spasiti svijet, ali nije svjesno te nikad oduzete i nikad date moči. Mali je ne znaju zloupotrijebiti. Zato mali žive u raju. Do jedne granice... svakome svoje valjda, svakome slične, a opet skroz drukčije... Nekad sam bila mala. Mala točkica modrog beskraja od svih tona mojih preplivanih i preronjenih dubina svih nijansi plavetnila... E da... ne pričam puno o tom. Nikada se time ne dičim ni u samim memoarima mojih zabilješki od sjećanja kao ni u eventualnom hvalisanju kroz prepričavanje toga drugima. Bilo bi đabe. Jer nikad nisam ni pomislila da bih mogla ikojim riječima u ikojim kombinacijama rečenićnih slijedova, pa ni s ikojom dozom inspiracije, približiti ikome količinu Boga koju je meni more pružilo u djetinstvu. Nekad sam bila mala i neosporivo najsretnija 'ja'... U onom poglavlju gdje sam pučinu grlila kako jako malo djece na svijetu ima privilegijiu. Bila sam mala u tim valima koji su mi bili i igralište i učitelji i svijet i postelja. Postelja nošena planktonima. Statične uspomene mog raja. Zvuk prehisterične gomile cvrčaka u zelenilu što se širi iznad one sive linije škrapa u prvom redu našeg fronta, pored ,dakako, neshvatljive beskonačnosti prozirnih kapljica spojenih u boju rajskog neba što nas okružuju svojom tečnošću. 'Stavi prst u more i bit ćeš spojen sa čitavim svijetom.' Što kad živiš more?

Bila sam mala ispod tog neba. Daleko od gradova večeri imaju miljarde skupina nagužvanih zvijezdica. Svih veličina. Svih sjajeva. Sve neizmjerljivo daleko, a opet sve do iti jedne toliko užareno približene mom malom srcu kao živući svjedoci žive magije koju sam tada (mala) doslovno živjela, bez predaha da u nju iti na tren posumnjam. I sve starija sam sve manje bila u letu ili trku sa nebesima i morima... Možda nije samo do svijeta koji ne dopušta da koračajući granicama raja dobijemo ikakvu vizu, a kamoli državljanstvo, za ulaz i slobodno kretanje do mile volje, i do zadnje zore, prije ili poslije smaka... Nije sigurno ni do raja, jer on prosto savršeno postoji i stoji kao i uvijek. On je postojao i postojat će što god da bilo s nama. Nama, velikim ljudima, tako naprednoj vrsti koja možda pored životinja i može ubjediti đavola da im je raj još pod nogama, a konci za upravljanje u pravim rukama. Pa čak u to ni ne sumnjam – da sami đav'o i cijela njegova kompanija umiru od smijeha gledajući nas kako rapidno i marljivo pločamo put svog samouništenja. Pločama s ispišan...pardon, ispisanim zakonima zaboravljenog neba. Posljednjim dokazima malima da je iskra u njima živa i prenosiva.

Zadnji vapaji pučina i šuma, bačene čini k'o nada što umire barem posljednja... Da bar mali znaju koliko vrijedi kristalna bašta naive u njihovim malim grudima...i da toliko vjere u ćudesa i bajkovitost života koliko jedno dijete može imati u spoju svog šarenog duha i lepršave mašte...toliko vjere bilo bi dostatno za spasiti svijet. Jedno dijete. Jedno malo. Čitav svijet. Kladim se. No, nema te kladionice u kojoj vjera pobjeđuje. Veliki žive na kapaljku; doza ugaslih nada svako godinu dana...kako kome, prosjek je nevažan. Žive na smrtnom izdahu,  zadovoljno dičeći svoje prolazne riznice prolaznih dobara. Pokvarena ploča. Kažeš vjera, čuju religija. Pa više ne pokušavaš. To je sve ista bagra koju izruguje đavo, i ista ona koja pred nosom svaki božji dan raj ne vidi k'o nikakav raj, nego zdravo za gotovo glumi boga bez iti pojma o postojanju istoga. Njihove granice su istočno od onog istoka u mojim zorama blaženih buđenja.

Mala... Tako mala u ovim riječima.