OPET SAM ZAMRSILA

Opet sam tri nove bajke najednom započela,

A i četvrta, jedna stara, od sedam dovršenih,

Još nije svim finesama popunjena.

Uvijek se zapletem u svom manijakalnom proljeću

I privremenim naletima južine

Liječim poludjelu sreću.

Život mi savršenstvo za savršenstvom lijepi,

Pa više ni ne vodim s njim

Psihijatrijske seanse

Tko je zbog toga, od nas dvoje,

Više kriv;

Dal' on naprosto

Neumornim lutanjem mojih užeglih koraka

Kroji svemir po nacrtu mojih stihova?

Ili svemir kroz zvijezdane prašine

Šalje u moju podsvijest

Zlatan kod što olakšava ostvarenje

Svim mojim mantrama?

Opet sam zamrsila

Poletan hod

Svojih utegnuća u bedrima

S tankim strukom

Svog nenadjebivog maštanja,

I ne tražim kraj...

Opet, kao i nikad;

Ja ne tražim kraj.

Očima svih boja duge

Miješam san po san,

Kao da mi je pružen čitav kosmos

Kaotičnih vrtloga sudbine na dlan.

Osmijehom umiljatog srastanja

Ostajem nenadmašivo voljena;

Spontana i poletna, bez svršetaka;

Kao i u vlastitim strofama.