RATNO STANJE INTERNIH ZNAKOVA

Što ćemo ovdje napisati?

Ostacima piljevine zasut apstraktni trag nečeg sličnog hijeroglifima... Što ćemo izbrisati? Ma mene pitaš... Nemam ti ja pojma niti na što hijeroglifi liče... a jebeš ga. Ne treba mi ta sjebano-izvitopirena utjeha da je znanje van svojstvenog bića išta vrjednije ili važnije... Učili su ih da nas uče napamet. Te sulude hipnoze generalnog podučavanja tuposti odavno su začete... Pitaj boga koje stoljeće, pitaj bezdan čije jezične izmišljotine. Slova. Znaci. Hijeroglifi. Smješno spajanje crtica, točkica i linija. Eto, pametnome dosta. Ii tek na glupima kugla zemaljska ostaje. To je moje uvijek zadrto ništavilo bahatosti; da i u zaključcima o nepresušnom izvoru naopakosti u svemu oko nas, točnije – oko mene ( jer više u 'mi' nisam sposobna strpavati niti vjeru u 'dvoje' kao moguć spas) uvijek udrem kontru na vlastite kontre, pa se još zapetljavam u dvojbama čime je začeta svaka moja opozicija... sumnjama? Njih pribijem k'o od šale samo kad pokažem zube; bezobraznim cerekom izbjegnem tuđe ogledalo kao da me naprosto nije dostojno. Sebičluk. Je, dakako, bolest je to – i to jedna pri vrhu top ljestvice današnjeg abnormalno- tipičnog standarda ljudske naravi, ili tek karaktera. Pa pusti me onda... ne bih te htjela psovati svojim crticama suludo spojenih imaginacija... ali! (eto ti ga...) ali, ali... ako sigurnim i otresitim trzajem svog pogleda priznaš da se gušiš pod sveopćim mišljenjem virtualnih bezživotnjaka – da sam egoista i točka; da sam egoista?! I to Borinim slavnim strofama – nepopravljiva... Da sam bahato-bezdušno svestrana u u usko povezanom stanju ( posve mi poznatog utočišta) mog duha i stavova izrođenih od mog cinizma, što se borio bar desetljeće (izmoglog ratovanja bez adekvatnog oružja) da postane vrlo poslušan sluga mojih švrljotina – mnogima ništa shvatljivijim od marsovskog pisma; pretpostavimo, još gore od meni nepoznatih hijeroglifa. I ako ti (ili vam) smeta, onda... Ma čekaj, skoro sam se opet glavurdom u betonski zid brzopletog argumentiranja zabila.

Treba jedna točka. Moj sveto-manijakalni uzdah do samog dna dna plučnih krila ( zamisli; par što zbilja skladno funkcionira, još nagrađenim prezimenom slobode zvanim 'krila'). A sad... laganini, kontradiktorno flegmasta ( u  vašim bar šalama) adrenalinski brzopleto nastavljam. Ovako. Preoblikujem zaplet i još jednim usranim upitnikom ga nagrađujem... Pa ipak... zbilja počinjem mrziti te pišljive sluge zbunjoze; upitnike – što se opasno šire samim vrhom vrhovnog vijeća ičeg ikad postojanoga. A stoput sam umišljeno-nadobudna ponavljala da ne umijem mrziti nikoga. Eto, dragi gospon upitnik ( s velikim U dakako), neću da te mrzim. Nisam od tog đira. Nije to moja igra. Nego te zaslužno stavljam u pokorno skrovište mojih dubioza; dva-postotnim prostorom uma, što kažu ( pazi, ''kažu''?) da je naše za sada maksimalno upotrebljivo; dakako, 'znanstveno dokazano', a opet ponizujuće malo služenje organom unutar lubanje. Zajebi upitniče! Potplatit ću ironičnim psovkama bar dvi-tri čete najluđih ne-vojnika, već samouko nenadjebivih boraca individualno neuništivih privilegija – a zovu se uskličnici. I ne, nisu iskompleksirano osjetljivi na nikakve bolesti ovdašnjeg kaosa ( sramotno da i njega guraju pod pojmove minusa).

Eto, da se vratim za cijelu polemiku kasno-noćnog šutljivo-sramotnog cmizdrenja crvenila mog Mjeseca nad izvrnutim kompromisima interpukcijskih znakova. Jebeno zadivljujuće, koja komplikacija je stala u ovaj sitan sat sitničavih prekida... Uz  niz pokušaja  da se vratim preoblikovanju početka bijesa ( između smetnji nepovjerljivog tenorskog glasa polu-stranca na mojim izgubljenim posteljama zen-nirvanskog opstanka), ipak me spiralno-luđačka povorka mog blentavog mehanizma – podcjenjenog gospodina mozga, uvijek kao kroz zajebanciju dječjih nevinosti, odvede u kraj sa iti bilo čim zvanim ''kratka i jednostavna''. Nisam još od nikog bila počašćena takvim opisno- nebitnim polu- komplimentima. Ma koga jebu upitnici, nek' dođe bilo kojem stablu ( vjerujte, njemu nisu 'znanstvenim' dokazima isprali čaroliju svoje posebnosti), jer na sreću; drveću svih vrsta su podjednako apsurdni i naši jezici i oblikovni znaci; kojima bi ga mogli iluzijama i hipnotiziranošću tupila iti malo poremetiti. Ona su najčišće zajedništvo stopljeno u presvetu božicu slatko zvučnog imena 'šuma', a čak i kad nisu... i one samotnjačke krošnje tih predivnih bića neće se dati uvjeriti u zablude da iskorištavaju tek dva posto od svojih korijena unutar majke zemlje – i božice najuzvišenije, dame svih dama; Prirode!

Slatki zvanično- ustreptali bat još jednog uskličnika izbezumljuje sve staro-novonastale tugaljivosti paranoja... sačekaj trenutak, bojažljiva razumnosti. Ako si se zbilja pomirila s njihovim vanredno naučenim učenjima ( pod kamuflažama tipa 'znanstvenih dokaza' ili još večim ruganjem premaskirane gluposti što zovu 'povijesne činjenice'), onda si i ti zaslužila ništa manje- ništa više nego pošten zamah nogom u dupe, jer si time apsurdnija od svih apsurdnosti apsurda. Ipak,draga razumnosti, neću ti laskati isprikama, jer upravo te ovim arogantnostima ciljam usred tvog bojažljivog i usranog kompleksa, što ti ga nameću kroz smrdljive upitnike. Hoću te osvijestiti, ti blesava čarobnice! Pa valjda je bar tvoje ime zadržalo čisto značenje od iskona, bez uvrnuto-naopakog kontra slijeda evolucije naših debilizama... Čekaj, nisam šamar odužila za spomenutu ironiju imena 'povijest'.

Odjeb. Eto ti ga. Bez 'ako','ali', i sto tisuća 'ili'... ma neću takva saznanja nazivati niti učenjem, kamoli znanjem. To valjda ostaje, zajedno s velikim 'U' glupih upitnika i s tisuću biljardi izmišljotina, za napuniti točno do vrha onu bijedu dvopostotnog iskorištavanja jadne tvorevine 'čovjeka'... e moij čovječe. Rekli su ti da si mali i ti si se pokunjio; svetu razumnost za dva posto priznajom tek izdao; kukavičlukom pred nijemim glasovima svog duha, prodao i ono malo muda s kojima si se naprosto gologuz rodio. Sakrij se. I misliš se... pričam ti gadarije. Crnim sve. Jebem zdrav razum koliko i psihoze svih boleština ( poput svima stranog, a svima dobro znanog sebičluka). I misliš se, 'mali' čovječe, da ništa ne uzdižem; da samo nemarno i bezglavo sve po redu pljujem... i tko zna što još ''kažu'' o ovakvim ukorno-ispovijesnim švrljanjima mog prelomnog bdijenja... Ja često bdijem, priznajem, bez opravdanog povoda. Tako si dajem na znanje da sa onih pišljivih dva posto neću niti glupavi upitnik ni besmisleni smisao prošle ( i vjerovatno večinom izmišljene) povijesti, uopće usporedbom nagraditi. Najgreziju psovku bih tad prostrla sama sebi kao zastavu predaje u tim mučno-pobjedničkim tjeranjima mog inatnog uvjeravanja sebe same, alii svake dvolično svjesne (meni slične) budale; da sve što o mudrosnom praiskonu svih bitnosti trebamo znati, jest to – da sve ''kažu'' prvo moramo uvjerljivim sebičlukom odjebati od vlastite svetinje te oaze ( svakom svoje i unikatne) kraljice imena 'Razumnost'. Jer jebeš sve kontre mog izričajnog zgražanja ( što je pomno pomiješan sa suzama i smijehom istog apsurdnog otkrivanja), ako me zbog te časne čete buntovnika od tisuće uskličnika izdvajate kao nepopravljivog egoistu, što psovkama želi soliti pamet svima odreda. Nije istina. Porota su mi sve pale zvijezde na koje ste svi vi ( uvjereno-hipnotizirano dva posto vrijedni) ipak instiktivno želje zaželjeli... svak za sebe, potajice, u vlastitoj odaji lubanje, što nije tek tako bez razloga ispunjena čitava moždanim vijugama i vijcima. Ja vam samo pokušavam reći... Ne jebe mene ništa od svih tih hijeroglifa i šumova iza mojih leđa... Ne jebe mene ni da je bezbroj činjenica stalo na stranu njihovih ''kažu'', jer i tako i tako – moji su uskličnici nenadjebivo i nesumnjivo jači. Pitali se vi ili ne pitali, ja vam šamarima poručujem – svi smo stopostotni tek kad smo apsolutno svoji. Strah je tad mrtvi pad u izgubljenom ratu bezvrijednih uskličnika.