'KO KOME JAMU KOPA

Prevrčala sam oči
k'o nenamješten sat
u čast novog pokušaja
da spasim u drugima
što se spasit da.
Upoznala još mnogo istih.
Razočarana? Ženskim rodom
jeftinih razmjera tog blamiranja
ili muškom plitkošću
u rasponima mojih letova
njihovog 'užvišenog' spola?
Ne, odavno se razočaranjem
ne može uvrijeđeno nazvati
nijedan moj osjećaj.
Za tu je sortu boli
prestara i ona naivna
curica u mojim grudima.
Pod tuđom lopatom
nema moga blata...
pod mojim nogama
'ko god da jamu kopa -
sam u nju upada,
jer jedina vjera u koju se uzdam
tim malovjernim kopačima
posve je nevidljiva -
ne gledam dolje,
koga briga što je pod nogama...
Ja uvijek spremno, uvijek sigurno
stojim na svojim krilima...
taman dovoljno nisko,
taman dovoljno neprimjetno
da uzletim kad zatreba.
Jame ostavljam jamama...
Kopače i lopate takvim istima...
Razočaranja razočaranima...
A sebe ostavljam nebu;
ono me jedino zaista treba.