Ja još Nebo u sebi osječam ( IV.dio )

Oprostite, 
nikog ne bih željela uvrijediti,
 ali pronađete li se u toj mojoj ''opasci''; 
molim vas pripazite da zbog toga ne sudite meni,
 ja samo glasno govorim onoj šačici
 najopasnijih i najtiših...
 Onom malom potencijalu
 sivila svjetine što skrivečki rastu
 sami za sebe; ne poznajući ni ega ni sudnice 
- ako im klonirani majmuni iz gomile i sude (jer to je ono za što su i programirani), 
ovaj potencijal ''malih'' će skromno šutiti.
 Pa kad bi baš takvi zamijenili iritirajući i glasan
 odjek majmuna, ovaca, kokoši i ostalih beštija,
 što u isti glas, ali svak za sebe, i svi protiv drugoga, 
viču: ''ja sam jako probuđen!'',
 možda bi to postao smisao i cilj 
za svakog jednako dalek i otuđen,
 pa bi uz smrt ega
 masa postala hrpa svjesnih pojedinaca, 
koje čovječjim srcem ili razumom, 
umjesto kokodakanja iskreno tvrde:
 ''ja sam najmanji od najmanjeg''.
 Zar ne bi nestalo suđenja i javne sudnice?
 Zar ne bi nestalo granica, razlika i mržnje? 
Zar ne bi ovo tlo bilo cjenjeni raj,
 a ne samo kugla usred svemira
 koju se svjesno uništava; masovno, 
a pritom svatko iz mase viče ''ja nisam taj!'',
 zar ne bi ljubav kao sloboda i sloboda kao ljubav 
tad jedina u tom raju vladala?
 Izvinite, uvrijeđeni,
 zaboravite, neshvaćeni, 
i hvala vam, vi šačica tihih i najopasnijih.
 Moja odjava je sasvim nebitna stvar,
 pa počinje slično kako i završava 
cijela ''ispovijest mangupskih nasljeđa'';
 da, ja mogu mijenjati tok obrušenih vjetrova
 jer nikad nisu dovoljno blizu mojim krilima;
 i pernata i metalna, suludo lako bježe 
pred sivilom ''svjetovnoga'' -
neuništiva, jer su ljubav i sloboda;
 obje kao jedno, snaga mojih letova.
 Jer volim, i jer sam voljena.
 Jer u mom raju ne postoje suđenja. 
Ja još Nebo u sebi osječam. 
Od njega i za njega živim dan za dan.