JA JOŠ NEBO U SEBI OSJEĆAM ( II.dio)

Smijeh.
 Predivan i čist kao dječje promatranje
 okicama anđela bez granica
 u zgrušan-prljav svijet pun sivila
 i s izgubljenim, ne samo smislom,
 već s grdosijama bezosjećajnosti, 
a još gore - 
pod okovima najtežih lanaca zvanih 'strah'...
 Slobodu spominju olako k'o dah
 nepromišljenih prljavština navijenih jezika; 
jezika – naprosto kao organa
 kakav ima ama baš svaka zvijer i beštija
 od nastanka ovog svijeta –
 kojeg se ja još uvijek usuđujem zvati raj,
 jer ima u njemu još mnogočega rajskoga;
 i ima još mnogo polu-anđela
 svjesnih da je Nebo više od misteričnog pogleda
 (neuhvatljivog tek jadnim svinjama), 
i da sam srcem ( ne toliko umom ) 
još uvijek dovoljno svjesna i sposobna
 poklanjati se 'jadnoj svinji'-
 svejedno dali je mala, roza i preslatka,
 pa ju doživljavam k'o rijetku nevinost 
koju ova dimenzija vremena i prostora
 (jer bit ću toliko slobodna da ne stavljam ''svoj raj''
 pod ikakvu etiketu, pa ni naziva 'Zemlja')
 zadržava još samo u samom rođenju mladunčadi svih vrsta,
 jednako kao i u bebama 'bogova'...
 Ili je ista ''jadna svinja'' današnji obrok
 kojim su nagrađena gladna ustašca
 samo mojih anđela, 
pa na njoj mogu biti jedino zahvalna -
 što je nemogućnost svog pogleda k nebesima 
besvjesno zamjenila za nahraniti mene – čovjeka.
 Tu ima slobode;
 tu ima ravnoteže veče i svetije
 nego i u najsitnijem slovcu 
ijednog ljudskog zakona i pravila. 
Kad je započeo taj hladni rat?
 To zaglupljivanje čovječanstva 
kroz mnoge, mnoge brzine suvremenog doba...
 no opet, za koga suvremenog?
 Jer nije li ova zemlja – ovo tlo pod našim nogama; 
starija od ijedne pečine koju je stijenom izrodila, 
kamoli od ''primitivnog čovjeka'' -
 zvijeri koja je u božanskom daru 'razuma' 
pronašla krive ambicioznosti;
 postavila ga kao 'smisao' sebe samoga 
- zaboravljajući pritom i na Boga, 
a i na srce u vlastitim grudima...
 poslušaj ga, molim te. Ti Čovječe. 
Jednostavno. Zanemari bar na sekundu 
sve šumove i galame ubrzanih padanja
 naše vrste u okrilje vječnog ognja i plamena...
 i nemoj osjećati strah od ičega
 što vidiš tim polu-slijepim, ali ipak razumnim očima-
 zatvori ih (jednostavno) tu jednu sekundu...
 i samo osječaj.
 Osjeti to bubanje fizičkog organa u svojim grudima -
 ono te doslovno otkucava;
 tvoje nepravilne, neukrotive, 
i više od sveg – neprecizne sekunde (ili njene mili-djelove) 
do samog kraja tvog hipnotiziranog življenja... 
Taj organ ne zaboravlja kucati,
 ali Ti nerjetko zaboravljaš na simboliku njegova oblika -
 ne fizičkog, već onog ''apstraktnog'',
 onog svijetu izlizanog -
 što jasno Ljubav svojim značajem predstavlja...
 Crvena? Jeli ona zbilja takva?
 (Jer mene svaka moja ljubav 
na drugu boju podsječa, to je od srca ;
 tiha asocijacija – procjena; nešto poput različitosti mirisa.)
 Hmm... smijeh, ovog puta onaj ''sarkastični''...
 Ma tko se usuđuje nju pod takve kalupe stavljati?
 A tko drugi... ljudi!
 Lažni bogovi tek vlastitih egoizama, 
ili čega već...
 pa zar i životinje ne pokazuju jasno
 da znaju voljeti?