IZBRISALI SU PROLJEĆA

Noćas nema smislenih pisanja.
Ovo je moja ukradena samoča
pored svih kojima trebam.
Ja nikoga sad ne trebam.
Držim pregrižene romantike
na drugoj strani grada,
i noćas će stati možda tek
u obnovljene metafore.
Bjeloočnice mog kraljevstva
su oblaci nad krovom,
čarolija svitanja
moj zvjerinski zov za obnovom.
Nije jesen ni proljeće...
I možda baš između
sam ludo-mudro posijala
kraljevsku mantru nesačuvanih umova.
Izbrisali su te, proljeće...
Kao što će htjeti izbrisati i mene
zbog posljedica mojih juriša.
Ja ipak ne brinem,
u jesen sam rođena...
I neću tražiti odgovore noći
dal' će kad umrem
zadnji ples odsvirati južina.
Nekim djelom svoga bunila
željno iščekujem taj marš.
Osjetit ću na vrijeme
i posljednji put narediti mjesecu
da bude pun.
Suze ću ponijeti
za prosuti onima što su već otišli
a ja ih se nisam udostojila oplakati...
Osmijehe ću ostaviti,
jer nijedan let između koraka
mojih trkova
nije bio promašaj...
Nijedno skitanje
u smrti neće biti izlika.
Noćas nema smislenih pisanja...
Jer papir je odavno upio
mrtav strah izbrisanih proljeća.