Ohlade se glave

Ironično, zaista...
Nesuglasice u preskočenim znacima
I rukopisima napušenih druženja
U stvarnosti djeluju teže
Nego tek dva lista papira.
Sa crtama. Bez crta. Nebitna razlika.
Par natuknica i moji izabrani naslovi...
Sve što mi ostaje u toj ironiji.
Neću imenovati. Ne po zaslužnosti
Niti količini razočaranosti...
Na oboje sam odavno otupila
U odnosima s ljudima;
Svjesna relativnosti svega,
A posebno pravednosti u nama,
Te njihovih usporedbi i mjerenja.
Ma...preživjela sam i teža
Okretanja leđa
Bez ijednog 'oprosti' ili 'u pravu si',
Pa sam opet neriješene rezultate
Ponekih prijateljstava
Šuteći prihvačala pod svoje gubitke.
Iz solidarnosti
Ili debilnog ravnodušja,
Ponekad ni sama ne znam.
Opet su mi leđa ostali čuvati
Oni o kojima su svašta pričali
I kojima su svašta pričali o meni...
U svakoj prilici. Mi sve povezaniji.
Toliko o razočaranjima
I solidarnosti.
Ponekad se olako prodaju
Baš oni što se godinama
Drže pod "neprocjenjivi".
Ironično, zaista...
Sami su si titule nadjenuli,
Pa su ih izdali najprimitivniji postupci.
Ponekad su i po život
Najvjerniji oni
Pred čijom ti pojavom i u čijoj ti blizini
Sam instikt govori
Da si siguran
I da te neće nipošto izdati.
Ni ironije me više ne mogu tako dirnuti.
Znam, ohlade se glave...
Isplivaju sva 'oprosti'.