STRANCI, SAMO STRANCI
Požrtvovno se traži
čovjek u čovjeku da bi oprao svoj blatni otisak vlastitog obraza u razmučenoj
skici odraza svih stranaca. Netko je jednom rekao da smo svi braća... Krv se
tada nije svetila prolijevanjem niti miješanjem s istim onim blatom na licima; na
obrazima; na sjenkama ‘’čovjeka’’. Da, nekoć bijaše i mudraca i aorista. Sada
su to priče za malu djecu i precenzurirana preseravanja mnogih kvazi filozofa.
Filozofija nam je zasjenila brbljanje praznog mraka u četiri zida. Brat brata
ne pozna, osim u olajavanjima za leđima, tad su svi pročišćeniji od
najbistrijih mudrolija, ma pardon, nećemo se
igrati ofucanim paradoksima - čovjek je izgubio sliku vlastite
samosvijesti u lavini idiotarija 21. stoljeća - selfi postadoše jedina sveta
ikona! Nema više klanjanja ni idolima... Ali mukanje je itekako postao
popularan jezik i među ljudima, a ne samo ‘svetim kravama’. Interesantna je i
informacija da krave sa različitih krajeva svijeta ne razumiju jedna drugu,
jeste li znali to? Pretpostavimo da je i mlijeko koje daju zasigurno drukčije,
ali sve mora da zapčne negdje puno dublje... Jer iz naše male oskudne čovječje
perspektive rekli bismo da su sve krave iste; ilitiga ‘rekoše nam da smo
braća’, a eto, one iz Japana ipak ne razumiju recimo ovo hrvatsko ‘muuu’... Stranci.
Potpuni stranci! Ma zamisli... I tko bi ga znao jeli do trave koju pasu ili do
seljaka (japanskog, srpskog ili američkg...) što ih vode na livadu...jeli do
sunca? Pod kojim kutem pada s istoka ili juga - iste kugle - što u vrijeme
mudraca misliše da je ravna ploha. Tko to zna... Biće da se i krave među sobom
dijele po nacionalniostima, rasama i vjerama. Možda ovisi o boji točaka, ma...
Parodija puna stranaca. Filmsko platno vanjskog kina umjetnog neba.
Asocijacija. Selfi potpune smijurdije nad ikakvim vrijednostima. Selfi u
miljardu verzija, jebeš braću ikakvu... Vidite, mali iskompleksirani ljudovi
žive u zabludi do smrti , lažu se u objektivu koji drži njegova vlastita ruka,
s tisuću lažnih osmjehnutih poza misli da svijet zavarava... I tako jedan za
drugim , jedan do drugoga. Četa stranaca il’ braće, njima je svejedno... Svi
rade isto, potpuno naopako i krivo. Sebi se diče, prostirući svak sebi crvene
tepihe, želeći zadobiti divljenje mase - a masu čine isti takvi idioti što isto
to rade sami za sebe. I nitko nikog više ne primječuje, osim u smijanju i
olajavanju iza leđa- u krug i do beskraja. Očaj očaja. U ogledalu u svojim
očima trebali bi ugledati najvećeg stranca, kojem nitko izgleda više ne želi
stati na kraj. Taj stranac sa blatnim obrazom opet bi mudrac postao kad bi si
priznao da je pun kompleksa i mana i da nije bog iznad ostalih bjednika, jer
nema milijardu bogova... Da je sam sa sobom jednak svim ostalim lažnim
osmijesima i da nitko nikog tu ne zadivljuje osim što se međusobno podupiru u beskrajno
oglupljivanje. A onda, nakon iste te priznaje, trebao bi stati pred prvim
‘strancem’ na ulici - koje god boje, jezika i vjere...i pogledat i njega u oči.
Iskreno, bez maske, bez blata, bez osmijeha. Miran bi ostao u dubokoj čulosti,
jer bi spoznao... Isti smo, isti...svi smo prokleto isti. Svak diči ‘ja’- koje
najmanje i pozna, svak blati drugoga- u kojem treba pronaći upravo svoje
ponizno i skromno ‘ja’. Lice. Odraz. Zabluda bez šanse za uskori oporavak. No
smijat će se skromni, kažem vam... Plesnut će nebo kad mu dopizde naše smiješne
cenzure... Plesnut će tamo gdje najviše boli, budite sigurni. Pa će umjesto
mora selfija ostati ljušture nijemih budala. Zašutit će i sveta kamera, a
crveni tepih postati ruglo bez sjaja - pista cirkusanata i klauna sa lažnim
suzama umjesto ikakvog osjeta. Eto, stranče, volim te k’o brata. Nego nisam na
tom putu... Dok ne umrem pokušavat ću spoznati samo jednog stranca; ovu budalu
što me svaki dan- oči u oči, gleda iz ogledala.
Primjedbe
Objavi komentar