Plutanja...
Htjela sam osvježiti blog s ''nekom novom'',
ali sam listajući svježe tinte mojih ludila i zanosa
prikladno zaključila kako mi se opet piše; ovako, friško iz glave,
i kako mi ni ove noći baš nije do prepisivanja.
Zatvorila sam sve i odlučila se na izazov ''neuhvatljivosti'' tastature...
Kao, ispljuneš i objaviš, bez premišljanja i prepravljenih shvačanja
u iščitavanjima vlastitih dvoznačja i višeznačja u već ispisanim bujicama riječi i zareza,
pa nakon objavljivanja više nema kajanja (iako svi znamo kako veli ona narodna),
a zanesenosti u ritmu šuškanja slova ne propuštaju ni trenutak
da me stručno i ležerno odvuku od konkretnih tema i odrednica;
pa tako moje namjere da istresem ''neku novu'' punu metafora i žestine
nerijetko završavaju na započinjanju romana prekompliciranih rečenica
i tipično eksplozivno započetog uvoda, dakako, s preskočenih par redova
umjesto naslova.
I sav apsurd svijeta pokorim kontra efektima svojih pisanja, za sebe bar.
U tim mojim nepisanim pravilima bez pravila, koja godinama istančavam koliko i apsolutno kršim istodobno ih raščlanjivajući u svojim suludim teorijama svemira, nailazim mnogo više od 'obične' zabave; mnogo više od puke potrebe da se izrazim. Ja plutam svojim slovima... A zar ne znate da sam plutati,baš, od rođenja obožavala.
I skrenem negdje malo prije zapleta u neki čor sokak potpuno zalutale adrese i imena, gdje valjda u slavu neuništivog apsurda malo popričam sa ponuđenim sugovornicima - a budimo (ne)realni; u slijepoj ulici, na njenom samom kraju, to su najčešće ''tek'' zidovi poslagani sa sve tri strane moga vidokruga... pa ja kao pristojan sugovornik, do kraja tog dijaloga (točnije monologa, ako ćemo biti brutalno iskreni) stojim okrenuta leđima upravo onoj jedinoj strani svijeta iz koje sam došla; onom smjeru koji će mi vračajući se, ipak biti novi put - još bolje, izlaz iz čor sokaka. No poanta tog 'sada' u kojem sam ja sama sa svojim temama i riječima (kao jedinim nevidljivim oružjem koje uopće imam) suprostavljena tvrdoći i hladnoći neočekivanih zidova, koji umjesto prolaza daju samo razočaranje i trenutak priznaje da si zalutao puštajući korake da te nose bez uputa unutar zidina, te ''prisiljena'' zbog vlastite naravi da kažem svakoj adresi kratak rezime mog doživljaja putovanja do nje... Poanta tog 'sada' , u kojem sam se našla toliko jebeno mnogo puta (samo su izgled i vrijeme u čor-sokacima mijenjali nijanse poput banalnosti boje ili strukture zidova), jest 'genijalnost' mojih sposobnosti da popratim svoj započet uvod u toliko mnogo raznoraznih smjerova sve do tog razduženog monologa sa zidovima u kojem po navici pokušavam ublažiti gorčinu svojih prokockanih životnih luksuza s nekim borbenim gardom u priči o posljednjem putopisu mojih napamet naučenih tlocrta jednog te istog velegrada. Tad genijalnost graniči s najvećom slabošću, a granični prijelaz nosi ime ludosti. Možda će neki nastaviti čitati ovaj moj 'još jedan novi pokušaj' s utisnutom mišlju kako je taj spomenuti velegrad doslovno ovaj grad u kojem živim i u kojem sam se rodila, a ćiji svaki stanovnik niti ne pokušava opovrgnuti kako ima 'nešto u zraku' ovog ludog poluotoka što udiše svaki pojedinac njegovih ulica (jer da smo 'posebni' od rođenja, to se već zna...). Možda će neki drugi zadržati asocijaciju da sam taj 'velegrad' u cijeloj priči upravo ja sama, pa noseći se tom apstrakcijom razvrstati bar djelomično adrese mojih raskrižja i sljepoće ponekih ulica po abecedi nekog samo meni neznanog jezika. A možda će pak neki treći, četvrti ili peti odustati iti od čitanja ovih mojih ispucanih 'plutanja' oceanima nepresušne razigranosti riječi... Dok se tok nastavlja.
Ja ću pak i iza trećeg, kao i iza prvog ''možda'', ostati mrtva hladna u presudnom času tišine kad ispustim zadnju rečenicu upućenu još jednom razočaranju mojih puteva. Sa ili bez svih tih imena, očiju i lica u poleđini svih tih manjina i večina sortiranih pod veliko ''možda'' neke imaginarne slike moje čitalačke publike; i dalje ću kroz svoja i samo svoja lutanja tlocrtima velegrada nailaziti i na zidove i prolaze, mostove i ograde, prolaznike (poznanike i strance) - koje ću dok sam živa slatko i klizeći poput mjesečine provlačiti kroz dubioze i analize svojih ispisanih bezumlja, što na papirima, što provučena kroz tastaturu i kabel do virtualnog svijeta, a što u 'neevidentiranim' prećacima do određenih mudrolija zabilježenih samo u meni. ''U meni'' , da, toliko neprecizirano, jer je baš toliko za mene samu apsolutno. Da sam se izrazila sa 'zabilježenih samo u mojim mislima' - u najmanju ruku bih izostavila spominjanje važnosti te neodređenosti izvora inspiracije u nama samima. Jer... stanite na sekundu (vi, kao da Vas ima koji čitate) i uhvatite 'u svojoj glavi' viziju te naprosto ironično smiješne predstave mene doživljene individualno u jednini vas samih samo kroz ovih nekoliko desetaka kilometarskih rečenica mojih kasnonoćnih filmova bez programa... stanite, u ovoj besmislenoj razonodi mojih nabacanih trotočja, bar sekundu posve smireni i 'razumni', pa mi recite -onako prosto naiskrenije k'o što biste rekli ogledalu da vas najednom iznenadi pitanjem - nisam li vam već ''sve'' izvizualizirala? Ono od čega sam i počela, a od čega sam vas majstorski kroz upakirane odrednice i koordinate u svojim odlučnim metaforama (koje se ne prave da to nisu) odvukla i do 'stvarne slike' nekog čor sokaka, banalno, kao i do priče o konkretnom gradu... Dakle, uzet ću si za pravo pretpostavku da me pratite o ćemu vam pričam, i da ste onu sekundu svoje pozornosti uspjeli zadržati u ritmu zanesenosti moje tastature. Kroz nekoliko kratkih pričica koje su doživljene k'o 'opipljiva stvarnost' i zbilja recimo, bar po meni, dobar materijal kao uvod u neobičan roman, ja sam vam fluidnošću samog starta (u kojem pričam upravo o tome koliko sam željna da se izrazim bez da se previše, ili uopće, oko toga mislim ili trudim) dala nagovjestiti širinu te beskrajnosti datih mogućnosti nastavka mog pisanja... Od banalnih spominjanja bloga, tipkovnice, papira do ustreptalih zaleta u navješćaju ''tek'' primjera početaka mojih zapleta, a do čijeg sam samog početka već došla s previše otvorenih tema koje bi mogla upakirati recimo samo jedna moja jebačka metafora... 'Od-do' svega toga ilustrirala sam vam kratki sadržaj na nepresušnu i opsežnu temu ''moja pisanja'', ali sam te ilustracije učinila itekako neobičnima dajući im 'dublja značenja' tek kao natuknice u riječima ili znakove na slikama, a držeći se nezaustavljivog toka svojih imaginacija kroz prateću pozadinsku priču 'sa smislom i radnjom', zapravo od početka zapleta pričajući na svom jeziku o istom onom o čemu sam i počela. Da vas podsjetim? O mojim i samo mojim 'nepisanim pravilima bez pravila', mada ih možda više nikad tim imenom ne oslovila.... Nije ni važno, ni meni ni slovima. Imena su u igri riječima najslabija ponuđena oružja. Iluzije su, dragi moji, kako i u stvarnosti - tako i u romanima, jedna veoma močna a neozbiljno doživljena sveprisutnost našeg kako i duhovnog, tako i vjerujte mi, materijalnog svijeta...
Htjela sam osvježiti blog s ''nekom novom'',
ali sam listajući svježe tinte mojih ludila i zanosa
prikladno zaključila kako mi se opet piše; ovako, friško iz glave,
i kako mi ni ove noći baš nije do prepisivanja.
Kad bi se u ovom mom ludo realnom svijetu punom svakojakih iluzija barem moglo živjeti od umjetnosti i pisanja... Ja bih definitivno pomoć zatražila od nekoga u tom dijelu mog urođenog hobija gdje 'posao prepisivanja' kao samo jedan mali djelić cijelog procesa 'postati,biti i ostati pisac' ulijeva malčicu dosade u tu moju neizlječivu ovisnost i neuništivu ljubav u jednom. Opet.... kad bih ja birala boje te iluzione ostvare, to bi trebao biti netko tko me ne samo ''voli čitati'', već i umije čitati na način blizak mojim šarolikim načinima ili u najbolju ruku na neki svoj, čak i meni potpuno nov i neobičan pristup. Čak i kad bih srela takvu osobu, van okvira fluidnog izmišljanja preslikane radnje svojih nikad osmišljenih naslova, vrijedila bi mi mnogo više samo kao kritičar; vjeran glas prijateljskih namjera što bi mi pomogao skratiti trajanje bačenog vremena na mojim samoprocjenama napisanog materijala. Toliko mi je ravno unutar mene to nijemo ustajalo nadanje o ostvarenju 'samo jednog' velikog sna i mogućnost da me ''čak'' nešto (ne)stvarno poput smrti spriječi u tom mom pozadinskom maršu življenja van objašnjivosti smiješne nebitnosti svakodnevnih pojmova briga i problema 'normalnog čovjeka'. Pisanja. Moja tema nad temama, muza nad muzama, krinka pravde i iskrenosti svih mojih interpretacija svijeta oko nas; moja tečnost kojom sam vječno gonjena, a neumorno željna tog gonjenja...
Nisam li htjela napisati pjesmu, ovdje, na blogu, iz rukava?
Započela igrom slučaja bar nekoliko uvoda i podnaslova mogućih nastavaka priča o mojim zidovima, monolozima i velegradima... A putem 'izmislila' spontano zvučne fraze samih asocijacija na temu naslova kao 'opčeg' pojma, pritom ne odavajući ipak ničim naklonjenost nekoj konkretnoj rečenici ili složenici... Vidite li? I dalje sam na istoj temi, kroz svu jačinu i brzinu bistrine slapova svojih inspiracija. Ništa nisam rekla, a po navici sam žudila reći sve.
Bar jedan odigran kraj na dolično 'primjerenoj' numeriranosti stranica bar jednog mog romana... Bio bi kruna na kontra efektima mojih pisanja kao simbol i pobjede i primirja u borbi sa naporno neumornim apsurdom ovoga svijeta.
''Ili si igra ili si igračka.''- negdje sam danas pročitala...
Ili si pripovjedač ili si uloga. Ili si vječnost ili si stranica.
Ili si samo 'ili' svih svojih prešućenih kaosa ušutkanih u mračnim kutevima slijepih ulica. Onda inicijalima što urezuješ u ''više puta viđene zidove'' zapravo tješiš vlastite utjehe da je svaki deja vu imao svoje dublje značenje, te da ipak na kraju svake balade i prijeđene raskrsnice i dalje stoji ona ''al netko to od gore vidi sve''... No nekad jednostavnosti nisu dovoljne, zar ne? Nekad nas slojevitost naših bivanja na najčudnije načine podsječa na druge (ili sljedeće?) slojeve. Nekad umjesto monologa preuredno složenim ciglama u pojam 'zida' dajem i svemiru više svoje biti i smisla samo lupanjem glavom o nasumice izabranu jedinku pod tim (pod)pojmom 'cigla', bez iti uzimanja u obzir nametnute potrebe da tražim riječi koje nisu pronašle mene.
U još jednom skršenom pravilu mojih nizeva bespravilnosti i bezakonja, vođena ničim i ničim vezana, naoružana do zuba samo vjerom u snagu bujice mojih uvijek dobrodošlih inspirativnih plutanja, dogurala sam evo i do kraja još jednog uvoda bez 'nadređenog' zakona. Papire prepune mojih rukopisa po običaju ostavljam za neki drugi dan, nepriznato i šutljivo mašući krilima na pogon vjetra iz smjera svojih snova preciziranih nijansama, a ne imenima. Danas sam bila sva nekako sretno raspoložena kao crvena. Danas sam bez razmišljanja zaobišla svaki susret sa čor sokacima. Jedan natpis veselja kao osvanuti grafit na 'zgodnom mjestu' usred volta jednog posebnog kvarta... Dobar znak. Pažnja svemira u novoj zori svanuća obečavajuće nepredvidljivosti svakog 'sada' započetog novog dana. Bez konkretnih spominjanja likova.
Sreći ostavljam mogućnost izbora. Iluzija je jedan od onih neutralnih, a sveopće krivo doživljenih pojmova.
Pisanja... Nema brisanja. Plutanja... Preboljena stajanja.
ali sam listajući svježe tinte mojih ludila i zanosa
prikladno zaključila kako mi se opet piše; ovako, friško iz glave,
i kako mi ni ove noći baš nije do prepisivanja.
Zatvorila sam sve i odlučila se na izazov ''neuhvatljivosti'' tastature...
Kao, ispljuneš i objaviš, bez premišljanja i prepravljenih shvačanja
u iščitavanjima vlastitih dvoznačja i višeznačja u već ispisanim bujicama riječi i zareza,
pa nakon objavljivanja više nema kajanja (iako svi znamo kako veli ona narodna),
a zanesenosti u ritmu šuškanja slova ne propuštaju ni trenutak
da me stručno i ležerno odvuku od konkretnih tema i odrednica;
pa tako moje namjere da istresem ''neku novu'' punu metafora i žestine
nerijetko završavaju na započinjanju romana prekompliciranih rečenica
i tipično eksplozivno započetog uvoda, dakako, s preskočenih par redova
umjesto naslova.
I sav apsurd svijeta pokorim kontra efektima svojih pisanja, za sebe bar.
U tim mojim nepisanim pravilima bez pravila, koja godinama istančavam koliko i apsolutno kršim istodobno ih raščlanjivajući u svojim suludim teorijama svemira, nailazim mnogo više od 'obične' zabave; mnogo više od puke potrebe da se izrazim. Ja plutam svojim slovima... A zar ne znate da sam plutati,baš, od rođenja obožavala.
I skrenem negdje malo prije zapleta u neki čor sokak potpuno zalutale adrese i imena, gdje valjda u slavu neuništivog apsurda malo popričam sa ponuđenim sugovornicima - a budimo (ne)realni; u slijepoj ulici, na njenom samom kraju, to su najčešće ''tek'' zidovi poslagani sa sve tri strane moga vidokruga... pa ja kao pristojan sugovornik, do kraja tog dijaloga (točnije monologa, ako ćemo biti brutalno iskreni) stojim okrenuta leđima upravo onoj jedinoj strani svijeta iz koje sam došla; onom smjeru koji će mi vračajući se, ipak biti novi put - još bolje, izlaz iz čor sokaka. No poanta tog 'sada' u kojem sam ja sama sa svojim temama i riječima (kao jedinim nevidljivim oružjem koje uopće imam) suprostavljena tvrdoći i hladnoći neočekivanih zidova, koji umjesto prolaza daju samo razočaranje i trenutak priznaje da si zalutao puštajući korake da te nose bez uputa unutar zidina, te ''prisiljena'' zbog vlastite naravi da kažem svakoj adresi kratak rezime mog doživljaja putovanja do nje... Poanta tog 'sada' , u kojem sam se našla toliko jebeno mnogo puta (samo su izgled i vrijeme u čor-sokacima mijenjali nijanse poput banalnosti boje ili strukture zidova), jest 'genijalnost' mojih sposobnosti da popratim svoj započet uvod u toliko mnogo raznoraznih smjerova sve do tog razduženog monologa sa zidovima u kojem po navici pokušavam ublažiti gorčinu svojih prokockanih životnih luksuza s nekim borbenim gardom u priči o posljednjem putopisu mojih napamet naučenih tlocrta jednog te istog velegrada. Tad genijalnost graniči s najvećom slabošću, a granični prijelaz nosi ime ludosti. Možda će neki nastaviti čitati ovaj moj 'još jedan novi pokušaj' s utisnutom mišlju kako je taj spomenuti velegrad doslovno ovaj grad u kojem živim i u kojem sam se rodila, a ćiji svaki stanovnik niti ne pokušava opovrgnuti kako ima 'nešto u zraku' ovog ludog poluotoka što udiše svaki pojedinac njegovih ulica (jer da smo 'posebni' od rođenja, to se već zna...). Možda će neki drugi zadržati asocijaciju da sam taj 'velegrad' u cijeloj priči upravo ja sama, pa noseći se tom apstrakcijom razvrstati bar djelomično adrese mojih raskrižja i sljepoće ponekih ulica po abecedi nekog samo meni neznanog jezika. A možda će pak neki treći, četvrti ili peti odustati iti od čitanja ovih mojih ispucanih 'plutanja' oceanima nepresušne razigranosti riječi... Dok se tok nastavlja.
Ja ću pak i iza trećeg, kao i iza prvog ''možda'', ostati mrtva hladna u presudnom času tišine kad ispustim zadnju rečenicu upućenu još jednom razočaranju mojih puteva. Sa ili bez svih tih imena, očiju i lica u poleđini svih tih manjina i večina sortiranih pod veliko ''možda'' neke imaginarne slike moje čitalačke publike; i dalje ću kroz svoja i samo svoja lutanja tlocrtima velegrada nailaziti i na zidove i prolaze, mostove i ograde, prolaznike (poznanike i strance) - koje ću dok sam živa slatko i klizeći poput mjesečine provlačiti kroz dubioze i analize svojih ispisanih bezumlja, što na papirima, što provučena kroz tastaturu i kabel do virtualnog svijeta, a što u 'neevidentiranim' prećacima do određenih mudrolija zabilježenih samo u meni. ''U meni'' , da, toliko neprecizirano, jer je baš toliko za mene samu apsolutno. Da sam se izrazila sa 'zabilježenih samo u mojim mislima' - u najmanju ruku bih izostavila spominjanje važnosti te neodređenosti izvora inspiracije u nama samima. Jer... stanite na sekundu (vi, kao da Vas ima koji čitate) i uhvatite 'u svojoj glavi' viziju te naprosto ironično smiješne predstave mene doživljene individualno u jednini vas samih samo kroz ovih nekoliko desetaka kilometarskih rečenica mojih kasnonoćnih filmova bez programa... stanite, u ovoj besmislenoj razonodi mojih nabacanih trotočja, bar sekundu posve smireni i 'razumni', pa mi recite -onako prosto naiskrenije k'o što biste rekli ogledalu da vas najednom iznenadi pitanjem - nisam li vam već ''sve'' izvizualizirala? Ono od čega sam i počela, a od čega sam vas majstorski kroz upakirane odrednice i koordinate u svojim odlučnim metaforama (koje se ne prave da to nisu) odvukla i do 'stvarne slike' nekog čor sokaka, banalno, kao i do priče o konkretnom gradu... Dakle, uzet ću si za pravo pretpostavku da me pratite o ćemu vam pričam, i da ste onu sekundu svoje pozornosti uspjeli zadržati u ritmu zanesenosti moje tastature. Kroz nekoliko kratkih pričica koje su doživljene k'o 'opipljiva stvarnost' i zbilja recimo, bar po meni, dobar materijal kao uvod u neobičan roman, ja sam vam fluidnošću samog starta (u kojem pričam upravo o tome koliko sam željna da se izrazim bez da se previše, ili uopće, oko toga mislim ili trudim) dala nagovjestiti širinu te beskrajnosti datih mogućnosti nastavka mog pisanja... Od banalnih spominjanja bloga, tipkovnice, papira do ustreptalih zaleta u navješćaju ''tek'' primjera početaka mojih zapleta, a do čijeg sam samog početka već došla s previše otvorenih tema koje bi mogla upakirati recimo samo jedna moja jebačka metafora... 'Od-do' svega toga ilustrirala sam vam kratki sadržaj na nepresušnu i opsežnu temu ''moja pisanja'', ali sam te ilustracije učinila itekako neobičnima dajući im 'dublja značenja' tek kao natuknice u riječima ili znakove na slikama, a držeći se nezaustavljivog toka svojih imaginacija kroz prateću pozadinsku priču 'sa smislom i radnjom', zapravo od početka zapleta pričajući na svom jeziku o istom onom o čemu sam i počela. Da vas podsjetim? O mojim i samo mojim 'nepisanim pravilima bez pravila', mada ih možda više nikad tim imenom ne oslovila.... Nije ni važno, ni meni ni slovima. Imena su u igri riječima najslabija ponuđena oružja. Iluzije su, dragi moji, kako i u stvarnosti - tako i u romanima, jedna veoma močna a neozbiljno doživljena sveprisutnost našeg kako i duhovnog, tako i vjerujte mi, materijalnog svijeta...
Htjela sam osvježiti blog s ''nekom novom'',
ali sam listajući svježe tinte mojih ludila i zanosa
prikladno zaključila kako mi se opet piše; ovako, friško iz glave,
i kako mi ni ove noći baš nije do prepisivanja.
Kad bi se u ovom mom ludo realnom svijetu punom svakojakih iluzija barem moglo živjeti od umjetnosti i pisanja... Ja bih definitivno pomoć zatražila od nekoga u tom dijelu mog urođenog hobija gdje 'posao prepisivanja' kao samo jedan mali djelić cijelog procesa 'postati,biti i ostati pisac' ulijeva malčicu dosade u tu moju neizlječivu ovisnost i neuništivu ljubav u jednom. Opet.... kad bih ja birala boje te iluzione ostvare, to bi trebao biti netko tko me ne samo ''voli čitati'', već i umije čitati na način blizak mojim šarolikim načinima ili u najbolju ruku na neki svoj, čak i meni potpuno nov i neobičan pristup. Čak i kad bih srela takvu osobu, van okvira fluidnog izmišljanja preslikane radnje svojih nikad osmišljenih naslova, vrijedila bi mi mnogo više samo kao kritičar; vjeran glas prijateljskih namjera što bi mi pomogao skratiti trajanje bačenog vremena na mojim samoprocjenama napisanog materijala. Toliko mi je ravno unutar mene to nijemo ustajalo nadanje o ostvarenju 'samo jednog' velikog sna i mogućnost da me ''čak'' nešto (ne)stvarno poput smrti spriječi u tom mom pozadinskom maršu življenja van objašnjivosti smiješne nebitnosti svakodnevnih pojmova briga i problema 'normalnog čovjeka'. Pisanja. Moja tema nad temama, muza nad muzama, krinka pravde i iskrenosti svih mojih interpretacija svijeta oko nas; moja tečnost kojom sam vječno gonjena, a neumorno željna tog gonjenja...
Nisam li htjela napisati pjesmu, ovdje, na blogu, iz rukava?
Započela igrom slučaja bar nekoliko uvoda i podnaslova mogućih nastavaka priča o mojim zidovima, monolozima i velegradima... A putem 'izmislila' spontano zvučne fraze samih asocijacija na temu naslova kao 'opčeg' pojma, pritom ne odavajući ipak ničim naklonjenost nekoj konkretnoj rečenici ili složenici... Vidite li? I dalje sam na istoj temi, kroz svu jačinu i brzinu bistrine slapova svojih inspiracija. Ništa nisam rekla, a po navici sam žudila reći sve.
Bar jedan odigran kraj na dolično 'primjerenoj' numeriranosti stranica bar jednog mog romana... Bio bi kruna na kontra efektima mojih pisanja kao simbol i pobjede i primirja u borbi sa naporno neumornim apsurdom ovoga svijeta.
''Ili si igra ili si igračka.''- negdje sam danas pročitala...
Ili si pripovjedač ili si uloga. Ili si vječnost ili si stranica.
Ili si samo 'ili' svih svojih prešućenih kaosa ušutkanih u mračnim kutevima slijepih ulica. Onda inicijalima što urezuješ u ''više puta viđene zidove'' zapravo tješiš vlastite utjehe da je svaki deja vu imao svoje dublje značenje, te da ipak na kraju svake balade i prijeđene raskrsnice i dalje stoji ona ''al netko to od gore vidi sve''... No nekad jednostavnosti nisu dovoljne, zar ne? Nekad nas slojevitost naših bivanja na najčudnije načine podsječa na druge (ili sljedeće?) slojeve. Nekad umjesto monologa preuredno složenim ciglama u pojam 'zida' dajem i svemiru više svoje biti i smisla samo lupanjem glavom o nasumice izabranu jedinku pod tim (pod)pojmom 'cigla', bez iti uzimanja u obzir nametnute potrebe da tražim riječi koje nisu pronašle mene.
U još jednom skršenom pravilu mojih nizeva bespravilnosti i bezakonja, vođena ničim i ničim vezana, naoružana do zuba samo vjerom u snagu bujice mojih uvijek dobrodošlih inspirativnih plutanja, dogurala sam evo i do kraja još jednog uvoda bez 'nadređenog' zakona. Papire prepune mojih rukopisa po običaju ostavljam za neki drugi dan, nepriznato i šutljivo mašući krilima na pogon vjetra iz smjera svojih snova preciziranih nijansama, a ne imenima. Danas sam bila sva nekako sretno raspoložena kao crvena. Danas sam bez razmišljanja zaobišla svaki susret sa čor sokacima. Jedan natpis veselja kao osvanuti grafit na 'zgodnom mjestu' usred volta jednog posebnog kvarta... Dobar znak. Pažnja svemira u novoj zori svanuća obečavajuće nepredvidljivosti svakog 'sada' započetog novog dana. Bez konkretnih spominjanja likova.
Sreći ostavljam mogućnost izbora. Iluzija je jedan od onih neutralnih, a sveopće krivo doživljenih pojmova.
Pisanja... Nema brisanja. Plutanja... Preboljena stajanja.
Primjedbe
Objavi komentar