NEPRIZNATE TUGE I STARI BJEGOVI

Opet sam prespavala 1.maj,
bježući od sebe ili od njega,
nisam tvoje ime, druže, nijednom spomenula...
A kome i bih,
kad pored mene nema više nikoga
tko te se sjeća...uopće, ili kao ja.
Opet sam tišinom utopila u san
svaku suzu što već dugo ne puštam
na spomen svega onog
prije ovih sedam godina
što te nema...nema i nema.
I kao da je sto života prošlo
do ove mene, ovdje i sad,
koja kukavički bježi od tih sjećanja
jer zna... da bi se skupa s 1.majom utopila.
I ta rijeka što te odnjela,
sad mi je strana i daleka, dalja no ikada...
I ti drugovi što smo ih nazivali našima,
sad su stranci kojima ni imena ne znam...
I ova ja, koja je cijeli život
za 360 stupnjeva promjenila
i dalje nema muda
slaviti 1.maj...nego ga rađe prespavam.
I šutim u sebi,
da novim licima svog voljenja
ne spominjem ime tvoje
koje nijedno neće nadmašiti nikada.
Sto života je prošlo od tad,
sto godina bjesomučnih ratova
i sto godina novonastalih sreća...
U svemu od tog sam te i tražila i trebala,
a da ti grob nisam posjetila
evo već nekoliko ljeta.
Još jednom sam kukavički samo papiru priznala
da ima u meni jedna rana nikad zalječiva;
tvoja smrt je bila moja najveća raskrsnica
i 1.maj će uvijek ostat dan
na koji svi slave,
a ja samujem u tišinama.