Pravilom bez pravila o riječima

Našla sam neku ludilo riječ
tamo pred samu zoru.
Do ovdje je ipak
nisam uspjela dovući.
Neke borbe mene često lome,
mada ni sebi priznala ne bi
da mi uvijek fali neki komad
još ne(u)poznatog mira...
Ušuljam se u svoju flegmatičnost
i uljuljuškam svaki dodir s brigama,
pa lakše mozgu uvalim na iskap
par tona prešućenih kajanja;
par godina zbijenih pogrešaka;
par neizbrisivo mutnih nedostajanja;
par iznimno bolnih preokreta u više smjerova.
Riječi mi oduvijek dolaze noću...
One su zaostale sjenke porote
koju volimo nazivati savješću,
a nije ništa nego li strah ;
običan smrdljivi strah,
kakvih smo puni k'o govana
(čast iznimkama!)
Ja prezirem strahove.
A oni nisu suviše spretni za bijeg,
pa je dovoljno biti tek malo luđi
od prosječne večine
da bi ih glatko redom usmrtio sve.
Ne bojim se ja kad naiđem na strahove,
oni se lako završe;
 ili nestanu ili u pozitivu preruše...
Naiđem na neke ludilo riječi,
u nezgodnim momentima
s nezgodnim mjestom radnje,
pa utjehu pustim mozgu na izbor -
hoće li pamtit
što se ne da vratit...
ili je to posao velike kucavice u grudima?
Mene brinu bjegovi,
i to oni najtiši, a najefikasniji...
Pa kad ih i uspijem
nadmudriti,
pobjedu kao da ne mogu zaslužiti.
Pisanje je poseban sport.
Neka pravila nikad
ne budu objašnjena.
Neka se nikad ni nisu smjela nazivati pravila.