Bomba je deaktivirana

Komično me razdvojila
dosjetljivost tužnih nosivosti
predmladenačkih nadanja (ili sanjanja?),
i tko bi rekao...
Zajebala me
uskomešana probuđenost
neispisanih nereda
u sekundama kajanja,
u minutama oproštaja,
u satima šutnji i tihog jaza
umrlih dvoznačnosti
svih emotivnih ruševina
mitsko-poganskog podrijetla
mojih razbacanih čarolija
bez recepta.
Mozak. Srce. Bomba. Tren.
Izbacujem prvo lice
iz te množine
ugaslih revolucija mozga.
Ukrcavam prtljagu srca
bespovratnim smjerom
zaboravljenih luka.
Jednosmjerna karta.
Brod bez jarbola.
Ne udišem više sladore bonace
izmigoljenih riječi
primitivnih ratnika.
Bomba je deaktivirana.
Tajno oružje mojih buncanja
na obojanim plahtama
nebesko plavih snivanja
ostat će vječna strast
bez mogućnosti gašenja.
Bila je to posljednja bomba
na prijetećim razmacima
letećih koraka
u poljima mojih sloboda.
I ostao je tren.
Njega dižem visoko
na tron svih šutnji
i na najviše prijestolje
glasnog bata
tek rođenih jednoznačja svog jezika
vrhunski sagrađenih utvrda
nasljeđene mistično-magične posloženosti
čitavog smisla.
Očekivano pražnjenje
zalutale pošte
mojih pisama bez adresa
bliži se svom kraju.
Ne, ne ostajem prazna, dapače...
Izbacila sam prvo lice
iz množina
eksplozivnih kombinacija duha.
Mozak. Srce. Bomba. Tren...
Tren. Samo tren.
Bomba je deaktivirana.
Zen. I to je sve...
Moj blaženi svijet.
Moja obojana svijest.