Jebala te poezija

Birala sam uvijek papir
umjesto plastičnih slova
koja proizvode zvuk tapkanja
u samočama čangrizavih doba dana.
Pa za papir ponestaje vremena,
a šutljivost rukopisa počinje da nervira.
Cijela sam u fazama,
djelomično u navikama.
Mrzim nenaviknuto žurenje
i neuhvatljivo prepisivanje
pobrkanih zbirki mog života.
Jebala te poezija...
Sjebani tekstovi
i milijuni neprospavanih zora.
Izgubljena monotonija
još se ponekad šlepa u slikama,
crno-bijelo treperenje odmagljenih filmova
žurbu uguravaju pod moje misli.
Nesneno me hvataju grčevi
prepolovljenog razuma
na tri dijela svete imaginacije.
Broj uzdignute fobije,
novi rast preboljene dubioze.
Mlaka sam u ovoj jeseni,
psovke me izdale.
Obrazi tješe podočnjake.
Nadolazeće strofe papira boje se.