PRAZNINA KAO PRIZNAJA

Četiri puta započeto odricanje
nije dalo ploda.
I na ''zašto'' nisam stavila upitnik,
jer je odgovor predhodio
samom pitanju.
Kaže da puno pitam,
a rijetko odgovaram...
Pa strpava to u lažno lice
neke mene koja nikad
u ovom biću nije ni živjela.
Ne, nisam ja nadimak za 'odustajanja',
niti sam prezime ičijeg 'ponosa'
pod etiketom 'samo moja'.
Jednostavna je moja ovisnost
o ovom gibanju podlaktice
u izvijanje riječi
brzinom kako neki umiju
laži da izgovore...
Moje su strofe možda često
blebetale svakojake polu-istine,
ali nikad nisu glumile da teku...
One su tekle od prvog susreta
ovog dlana jasno izraženih linija,
s magijom koju 'napisana riječ' stvara.
Opisivali su me i pogrešni i pravi.
Dičili me i gazili
u istodobnim nepoznanicama,
pa me spuštali i pretjerano analizirali
kroz neka meni abnormalna zaključivanja.
Moj rukopis izmjenjuje sarkazme i ironije
kako njemu paše,
i ne mari um
što svi ti vješti gurui jezika
bulazne o meni i mojim riječima.
Ja sad pred pragom
nekoliko tisuća ispisanih stranica
sa sigurnošću samo praznini
ostavljam priznaju svog ovisnog ludila.
Kome trebaju nebuloze
između sulude vožnje mog srca
i mojih rukopisa?
Evo, bez aukcije,
bez cijene uopće,
i bez posesivne tjeskobe
ja sipam sve te složenice izvijenih slova
u beskraj svih otvorenih umova.
Besplatna je moja ljubav
naspram ovog tihog
i samo meni posve svetog bunila.
Pa, izvolite; otvorena enciklopedija
svih manijakalnih izleta
mojih strofica i stihova
za nikoga nije zabranjena.
Ali nije se još našao taj
koji bi iz nje bar približno
dobio uvid tko sam to zapravo ''ja''.
Praznina kao priznaja.
Papir je moja kugla čarobna.