JA JOŠ NEBO U SEBI OSJEĆAM ( III.do )

Ego? Pojma nemam.
 Sve mi više smrdi, sve mi se više čini... 
da su i njega oni ''duhovi-bogovi''
 sasvim lako, posve glatko;
 u čisto zlo izvrnuli.
 Izmišljena je to riječ,
 no zar nisu sve izmišljotine?
Pa tko mi može braniti 
da smišljam nove svoje... 
Svijet je naopak. 
To je postala moja najvrjednija,
 ali još bitnije – najjednostavnija,
 mudrolija raspamečenih otkucaja mojih zora... 
Svijet je naopak. To je sve.
 Mogla bih gotovo zaštititi tu rečenicu
 kao 'poslovicu suvremenog svijeta' -
 u mom prijevodu – sumanutog sljepila
 zvanog 'Svijet'... Naopak. Potpuno. Sve.
 Nemam se vremena obazirat na zlo;
 nemam taj dio mozga opterečen valutom;
 nemam ni blagi pojam
 o njihovim politikama, religijama, ideologijama... 
sve mutne granice izgrađene-izmišljene
 od sljepih kvazi-bogova.
 Ljudi. Smijeh. Onaj polu-tužan,
 a četvrtinu apsurdan.
 Četvrtina ovog smijeha ostaje neispunjena...
 Lebdeća jeka u zraku
 što ne poznaje smjer u kojem treba odletjeti.
 Srce je ispalo
 iz tog jurečeg ludila mase; 
kao sveopćeg prenapuhavanja ''ega''.
 Ne bih znala,
 rekli su mi da sam mu i ja sklona, 
dok sam mu još uvijek
 šutljivo pokušavala napipat barem obrise
 u tom liku kojeg ipak poznajem najbolje
 – u srži ''sebe''...
 Nepriznatog od duše, razuma i uma; 
bezdušno sam ga izbacila iz svojih pojmova;
 iz svojih riječi kao svetinja (ili prokletinja),
 jer jedino što sam ja pronašla
 kao blijed i jedva moguć
 trag njegovog postojanja -'ega';
 samo je kratka poveznica
 što mi je prozujala umom – asocijacija,
 na korijen; ili pak sam odjek,
 engleske riječi ''jeka''...
 Pa bi se možda i zapitala 
pred učestalim napadima ''jako probuđenih osoba''-
 koje su nazvane tako od, samo i jedino,
 svog 'predivnog ja', 
- ali koje besramno uz to uvjeravaju moje slobode
 kako 's' od tog pojma ne vide; 
jer sam kao egoist slijep za ikakve samo-osude.
 Tako su pali.
 I taj ''ego'', a i ''jako probuđeni''.
 Nisu na vrijeme pitali Nebo
 za što precizniji odgovor; jer da jesu, 
bila bi im bar malo bliža
 ta apsurdno-sarkastično-ironično-tragično smješna spoznaja:
 da je veliki Ego još samo jedna maska;
 još jedna bačena zabluda na masu-
 masu raskokodakanih potomaka majmuna
 od kojih svaki od njih za sebe misli
 kako je itekako poseban - uvijek u pravu;
 bez iti najminimalnije mogučnosti
 promjene vlastitog mišljenja;
 jer mijenjanje svaki od njih ostavlja za nekog drugoga;
 drugi dakako za trećega...
 I tako kokodaču dan i noć
 samo sudeći jedni drugima...
 majmun, ovca, kokoš... 
svakojaki čopori bez čopora.
 Jata bez krila. 
Raj nam pretvoren u đungle;
 učenjima ''jako probuđenih'' nad morem onih manje sljepih
 - kako je ego nešto što svakog onog manjeg suviše suzbija...
 a ako bi taj pojam u ičem bio postojan,
 ironično - carovao bi upravo u takvima.
 No ni prvi ni drugi ni treći od njih; 
ni plavi, ni crveni, ni bijeli ni kockasti
 više ne mogu prinjušiti istini -
 svi jednako omeđeni,
 slijepo sobom i svim svojim preponosni,
 jednako uporni u svojoj zadrtosti
 sude nad onima u istoj gomili;
 da bi sudili, samo da bi sudili, sudili, sudili...