JA JOŠ NEBO U SEBI OSJEćAM ( I.dio )

Mogu li izmijeniti tok obrušenih vjetrova
 što me snažno gone u krilima -
 moje lopatice i ramena 
izmjenjuju glatke poljupce frajerskih usana
 za perje ili metalni oklop 
mojih letova... 
On me voli.
 Kako jednostavno zvuči.
 Od ne tako davnog ''Da je barem moj...''
 prorokovala je svaka mantra
 kroz svemir 
korak po korak...skalu po skalu... 
stepenice sjajnih zvjezdica...
 preokrete Mjeseca 
za 360 stupnjeva,
 vidljive samo našim polu-anđeoskim, 
ali ipak suviše ljudskim,
 a presudno – zaljubljenim očima.
 Vjera. Vjera u ljubav.
 Vjera u ljubav bezgraničnog nadanja;
 to je ne samo nit 
što nas čini "miljenicima svemira" -
 to je upravo i ona iskra
 od prvog susreta bačena –
 prepoznata - pa polu-anđeoskim srcima
 primljena k'o dar;
 dar vrijedniji od sveg prljavog papira,
 pod nazivima 'valuta'
 ( ma što to je? Pitam se...)
 prepunog imenovanih i bezimenih 
bakterija i boleština. To je sve.
 Kako jednostavno zvuči!
 Moje sve mi kaže
 da sam njegovo sve; 
a da bi magije bile još nevjerovatnije:
 upravo spoznaja da kad me netko pita; 
''tko si?''
 meni je najveća smislenost i uzvišenost
 u tom sretnom odgovoru - 
da sam njegovo sve. 
Eto to je sve. Sve koje je jednostavno sve! 
I nad tim me hvata preiskren smijeh -
 bez histerije, bez glume,
 bez apsurda, bez sarkazma,
 bez lažne skromnosti...