ISKIDANA TUŽOPOLJKA

Istim naslovom sam nagradila
Ponovno istjeravanje rječitih potreba
Da uzmaknut plač nedosanjanih godina
Podmetnem pod pokoru mog mjeseca bez osmijeha
Ne, nikad se nije pokazao sa zubima,
I tajnoviti krik bez kajanja
Vješto je uklonio iz mojih gordih usana
Ja sam zaljubljena budalica
Zasigurno zadnji put tu ulogu naivno otkupila
Iskidanim plaštom superherojskog bunila
 i dimom opsjena razočaranih tuđih uroka
Naučila me moja sjena
iza zida ponosa
kako trpit mnogo valova
 kroz olupine ljubavnih bljeskova
i opet sam se zavela sunčanim zrakama
jer umislih da letim
 u pjevu ptica rugalica što su nejasnim tonom
 moje more u crne pjene stiskale...
 rekoše
'voljena si, eto vidiš da je moguće'...
 pa ko padobran bez padobranca
 padam predugo čekajući tlo...
uvjerena da sam sretni izuzetak
što me ljubav počastila.
Zabluda nemogućeg pravdanja.
On izlazi.
To je stoti put bolnog ponavljanja
 tog deja vua u mojim očima modrila
 razočaranih plovidbi oceanima 'ostavljenih' brodolomaca.
 On me tišinom raspara u minutama
kako neki svim trudom nisu uspjeli
 ni godinama.
Led sam debljala sloj po sloj
 da pticama bude prehladno za pjevanje,
 pa da ne brojim zvijezde drugog svemira
za izračunati omjer
mojih naivnosti i njihovih ruganja.
Zvala sam ga Mjesecom u svojim bajkama,
 kao da je san što sam dugo čekala
bez minute spavanja.
 I nije da sam izmislila, jer ovo valjda bješe bajka za kraj.
Mnogo mnogo iskidanih redova
Spušila sam njemu u čast
I memoare suznih gađenja uz njega prožvakala
Priznala slabost ko istipkan odraz mrtvog selfi-stoljeća
Da bi duže trajala padobranska zabluda
Jer je pad apsolutno siguran
Pa što bliže tlu tek pusti kap
 u znak svoje bolne gluposti
Prazan si. Nema drugog tereta.
Sam si kao zrak...
udisao te svatko jednako lako
 kao što je zvukom zatvaranja vrata
gasio posljednje iskre što nikad nisu vatrom gorjele.
rekli su da se gori jednom.
 Ja sam se i pepelom ko tuđim perjem kitila.
Podvalila naslov prvonastale genijalnosti
ravnodušnog sljetanja
 pod tužopoljku besmislenog lutanja