OTEGNUTI RAZMAK ZA SKICE BALADA ( V. dio )

Nestat ću u tren
kao i kroz svitanja bez omjera...
Dah. Čas. Eksplozivno raspršati
nepostojane barute bez gramatičkog poštivanja,
Na sve dijelove svjetovne brzine
u poštanskim brojevima
razno-raznih matematika.
Pa da, ko ni omjeri i doze(i ponešto otrova)
mojih neugušivih šutnji u krojevima svemira,
ni zbroj mojih pobjeda
ni razmak mog odijeka u strofama
neće im dati zadovoljstvo zaborava.
Svijete, može pokora za kraj?
Udostoji se pred zrcalom zlatnih obruba
i u zjenama novog doba;
ne izreći ni O od nultog očenaša...nisi ga dostojan.
Ja sirenama ostavljam himne,
bez rata , ali s mnogo pjevnih marširanja valova.
Vilama predajem oružje svog nasljedstva-
riječ;
najmočnija nevidljivost ljudskog roda.
Nekom k'o otrov, nekog k'o iluzija.
Riječ je neiscrpna municija neba
u rukama rijetkih izuzetaka
što ne vjeruju u babska praznovjerja.
Koliko vjere uneseš u riječ-
toliko će snažno odijeknuti eksplozija.
Moji naslovi vas varaju...
moje skice red alfabeta izneređuju...
moje ime kriomice zavodi nadimak
opranih jeseni u veš mašinama preboljenih cenzura.
Ništa... to je trotočje mog stajanja.
Ne od umora, već od ustrajalog grča
duž obe vertikale dlanova...
prsti su u maršu ozebli u strofama...
a linije života, sudbine i srca
podrugljivo ostavljam za vlastita crtanja,
nikom ne dajem na isčitavanja ...
znam da sam odjurišala od male doze...
al' znate me već...to je u inat onima
s praznovjerjem umjesto osmijeha;
za dišpet strahu u njihovim milijunima 'kažu'...
i za nastavak mog lelujanja po pučini,
bez jarbola, bez sidra i kormila...
modrilu vjerujem bezuvjetno opuštena...
svakoj usputnoj luci tepam nove metAfore
s jednim zlatnim pravilom između valova,
k'o i među književnom nedoraslošću
među uzvišenim poetama ...
nešto kao anarhija moja je gramatika.
Ne tresem se ja zbog slave ni imena.
Kaos mi teče venama.
To je nešto poput ponosa fakultetskih indexa.
Ja sam svoj zapalila skupa s knjigom omjera.
Pučina modrog beskraja
sloboda je kojoj sunce
zlatne tajne poklanja u zorama.
Ja skiciram dok ih promatram....
bez članka zakona broj taj i taj...
savršeno funkcioniram van civiliziranih govora.
Stapam riječ u riječ
k'o sol u stijene za sjaj repova sirenama...
o njima pričam svojim anđelima prije spavanja.
Pojma nemam o otrovima u malim dozama.
I s najbrutalnijim riječima,
al' bez milimetra straha,
svaka moja balada imat će sretan kraj.