PrAzNiNa pOjeLa SveMiRe

Ponašaju se kao da su bogovi,
a b od božjeg
nikad oslutili nisu.
Satrali su me ovi mravi,
ovaj red bezličnih stvorova...
K'o na traci ištampana
šupljina...praznina...šupljina...
u njihovim očima, na njihovim licima.
Mene oblijeva očaj ili panika,
svejedno...
Prisiljena, a opet svojevoljna marioneta,
svjesna, a opet izdresirana sluga,
sama sebi postajem glupa.
Apsurdna besmislica!
Niste bogovi, šupljoglavi mravi,
vaše su praznine
i b od božjeg u svijetu isprale...
Pa i oni koji su imali šanse
da ne oglupe
kroz kolotečinu zaboravljaju na svemire...
I tako proplakaše i vragovi,
jer i oni umiru od dosade,
očaji ili panike,
mravi ili marionete, svejedno zar ne?
Apsurd ne umire,
zdrav razum je taj što ispušta posljednje izdahe.
Usrane li budnosti,
ma blago mravima,
još samo idioti robuju svjesnosti...
Svjesnost je boleština,
apsurdna besmislica.