EVO TI PJESMA PJESNIČE

On radi mjesecima
na premudrim stihovima
da bi ga zvali pjesnikom...
On ni u ludilu
neće prosuti stihove poput mene-
bez razmišljanja, bez pripravljanja.
Njega bode usred uma
svaka krivo postavljena točka,
svaki zarez i kvačica krivog nagiba,
sva gramatička fulavanja
ili ne daj bože nove riječi
izmišljene od kvazi pjesnika.
On radi danima
profesorski bistro, filozofski ponosno
na remek djelu svog pjesmuljka,
izglancava svako slovo
premudrim potezima svoje tinte,
upreže akademske vijuge
u strofe što još dugo neće biti gotove...
Nema ništa iz rukava,
to bi bilo nezrelo...
Jer kao da je pjesništvo
zanat što se obučava.
On nema pojma
da pjesme služe
onima što pišu iz daha
kao svojevrsan ispuh datog momenta,
i da takvi napišu tisuću pjesama
u mjesecima
dok njegova jedna još nije
savršeno svršena.
Njega će zvati pjesnikom.
A Pjesnika će znati razaznati
vrijeme što će stihovima suditi.
Iz rukava.
Evo ti pjesma, pjesniče.